Kršinićeva
skulptura nije u siluetama, nego je izraz oblina. Njegove plastike možemo
gledati sa svih strana, a da se pri tom ne razočaramo. Ovaj kipar nije filozof.
Ne bori se ni za kakve ideologije, ne mudruje, ne iživljuje neka snažna čuvstva
ili duševne sukobe. Kršinić nije "ekspresionist" u Meštrovićevu
smislu. Njegove su plastike mnogo stabilnije. Mirnije su premda često izrazuju
porete i momentanu gestu: Dijana koja je odapela luk, Frulaš koji poskakuje,
Žena koja je mahnula rukom (Dozivanje), ili rastvorila usta na krik. Kršinić
nije impresionist: izrovana hrapava ploha ne izrazuje u njegovim skulpturama
djelovanje atmosfere. To je slikarski efekt koji ne izvire nužno iz djela...
Kršinićevu talentu mnogo bolje pogoduje mramor negoli bronca. Ove bi divne
mramorne statuete, snažnije djelovale u većem formatu...
Ivo
Hergešić, 1932.
U
sadašnjem općem likovnom metežu, što traje od prošlog vijeka, sve do naših
dana, upravo su takva nastojanja i napori oko postizanja trajnih likovnih
vrednota vrlo rijetka. Postaju svakim danom sve rjeđa i rjeđa. Nisu
"moderna", ne pripadaju u "moderni koncept". Današnji ih
koloplet časovitih modnih izražavanja i onako svojim postojanjem negira,
usuprto osnovnoj činjenici da su upravo te likovne trajne vrednote jedino
odlučne kroz generacije za povijest umjetnosti. U tim vrednotama živi i traje
izvornost i urođena posebnost... one nisu nikako neki običan zbroj, neka suma,
već su u svom čistom i potpunom obliku sinteza, što u sebi uključuje teze i
antiteze prošlog razvitka na likovnom području. Takva su dostignuća čvrste i
markantne točke, od kojih je jedan likovni razvoj dostigao na svom putu. Takve
vrednote, izuzetne i rijetke postoje u opusu Frana Kršinića...
Ljubo
Babić, 1957.
Ja sam
bio jedan od Kršinićevih učenika. To su bile ratne godine, bili smo dvojica:
Sabolić i ja, na korekturi i u radionicama. U istoj klesaoni dok je majstor
radio svoje ležeće aktove u bračkom kamenu, ja sam klesao svoje prve glave...
jednom mi je Frano Kršinić uzeo dlijetao iz ruke i rekao: "ja ću
malo". Upitao sam zašto? On se nasmijao i rekao: "Ne mogu slušati ovo
nepravilno udaranje. Kad sam se povukao, on je nastavio jednakomjernim
pravilnim udarcima. Pravilnost i jasnoća, to je upravo slika njegovog djelovanja
na nas mlade (...) teoretiziranja je bilo malo. Ako se govorilo, to su bila
imena: Bourdelle, Maillol, Despiau, Grci, ali brzo natrag modelu. Danas ima
mnogo Kršinićevih đaka, među njima najpoznatija imena srednje generacije, čak i
različite fizionomije, neki od njih imaju veliko znanje, stečeno u Kršinićevoj
školi, uvijek je držao otvoren izlaz u lični svijet, a što je drugo dobar
pedagog.
Branko
Ružić, 1957.
Najveća
Kršinićeva odlika što je istovremeno bio i čovjek pedagog (...) on je često i
materijalno pomagao svoje studente (...) davao nam je manje narudžbe i ustupao
rad na većim djelima. Mnogi njegovi učenici ne mogu zaboraviti što mu duguju.
Želimir
Janeš, 1957.
Zbog
čega dajemo Kršiniću mjesto umjetnika koji svojim djelom prezentira čitavu
generaciju, čitavo vrijeme u kojem traje i Meštrovićeva djelatnost i jedan s
Kršinićem usporedan oblik reakcija na povišeni ton Meštrovićeve herojske
skulpture u obliku nekih individualiziranih varijanata obnovljenog realizma
Kršinićevih nešto mlađih kolega ili čak učenika? Zbog toga što on predstavlja
najsavršeniji izraz onog hedonizma građanske klase koja u "vječnoj"
ljepoti ljudskog tijela i ljudske intimnosti nalazi mogućnost svog historijskog
umirenja, a u predmetu samom, u formatu skulpture, u njezinu skladu, čitkosti
koja u jednom dahu otkriva poetizirane opće sadržaje, otkriva lakoću i radost
posjedovanja. S druge strane ona se
ukazuje spontano i ohrabrujuće ukorijenjenom, pa rijetka tematska proširenja
(Ribari) daju njegovoj skulpturi još više kolorita.
Božidar
Gagro, 1975.
U našem
kiparstvu, naročito modernom, nitko tako oprezno, staloženo i rafinirano nije
organizirao svoj kiparski planetarij kao Frano Kršinić, kojem je svaka figura,
predstavljala ona Njegovateljicu ružu, ili neku drugu, u likovnom smislu
predstavlja rutinirano kruženje oko sržne simetrale. U našem ljudski
dekoncentriranom vremenu, često nemoćnom za bilo kakav vid kohezije, Kršinićev
kip je suprotnost... to je ljepota ljudske koncentracije i umjetničke
koherentnosti.
Matko
Peić, 1982.
Kršinićeve
djevojčice i žene uvijek sam na neki način promatrao izvan svake formule. Za
mene to nikada nisu bili samo čisti oblici već oblici sa svojim ljudskim
sadržajem i unutarnjom stvarnošću. Da li je to u suprotnosti s onim što sam
upravo ovdje napisao o majstorovom suprotstavljanju svakom podtekstu i
metafizičkom značenju kiparskog oblika. Prelazim li kompetencije vjernog tumača
Kršinićevog djela, ako promatram njegove žene i djevojčice blago opuštene na
ležaju psihoanalitičara. Ako ih vidim u nekoj prustovskoj retrospekciji, u
potrazi za njegovim djevojčicama na davnim lumbardskim obalama, izgubljenim u
prošlosti, nije li to već literatura... Uvijek sam u likovnom djelu prvenstveno
tražio likovnost, ali nikada je nisam vidio osiromašenu do formalizma, na
prosjačkom štapu golog zanata. Oblik kojem umjetnik ne nadahne život je
mrtvorođenče, dok živi oblik nastavlja svoj život, nosi u sebi teret ljudske
sudbine nepredvidljive i iznenađujuće. Treba li još tražiti Kršinićeve razloge?
Josip
Depolo, 1982.
Čitavo
Kršinićevo djelo, kako sam često i ranije pisao, predstavlja jednu jedinu fazu,
čvrsto, sadržajno i stilski zatvorenu. To je bilo upravo nespojivo i u
evidentnoj suprotnosti s vremenom u kojem se vrijednost slikara odmjeravala
prema njegovoj raznovrsnosti i po broju faza. Ali Kršinić se nikada nije
pokorio bilo kakvim "obveznim" pravilima, on je priznavao jedino
pravilo svoje darovitosti kojoj je sve podređivao, bezuvjetno i dosljedno.
Često mu se iz prikrajka predbacivalo da je bez fantazije i da je zbog toga i
ostao kipar "bez sadržajnog raspona", ali nitko u našem kiparstvu, ni
prije ni poslije Kršinića nije s toliko maštovitosti varirao jednu jedinu temu,
onaj motiv koji je od Venere Vilendorfske do naših dana opsesionirao umjetnika.
S Kršinićem zaista umire i odlazi jedno kiparsko razdoblje, ali njegova
skulptura ostaje kao siguran dokaz naše prisutnosti na europskim prostorima.
Njegovo će djelo koje je odabralo najsigurniji znak naše ljudskosti, ostati ne
samo najviši kiparski domet jednog vremena, već i njegov najosobniji i
najhumaniji iskaz.
Josip
Depolo, 1982.
Frano
Kršinić bio je zadnji konstituirani parametar domaćeg kiparstva do dolaska
generacije "45".
Kosta
Angeli Radovani, 1985.